PETICA <Share sa NIJAGARE<

[Tamo daleko]

Nas prijatelj i igrac Buducnosti 'MaliNovakov'c' (tako sam ga ja zvao), zapravo PETICA (ime po broju na dresu) prije nekoliko godina bio je dopisnik izbjeglickih novina "Pravi Odgovor", neznam dali ste znali ?

Tu je zapravo u 'blic' pricicama na neki nacin opisao sebe i naseg covjeka u 'tudjem svijetu', likovi pricica su Sinisa, Veljo, Vaso...itd (neke cete sigurno prepoznati) i njihove zgode u trgovini, liftu, na poslu, ucenje jezika,raznosenje pice...pa pocnimo sa pricicama


>SHARE SA NIJAGARE< pricica br.1

"PROKINUÆE" TO SAMO...

Siniša nije planirao, a kamoli oèekivao, da æe u èetrdesetoj postati skoro - gluvonijem! A upravo mu se do desilo onoga dana kada je sletio u Kanadu! On, koji po prirodi svog posla nije "uvlaèio" jezik, odjednom - zašutio! Nit romori, nit govori! A i kako æe kad nikog ne razumije. Ono malo engleskog što je "ponio od kuæe", u kanadskoj "džungli naroda" postalo je - ništavno. Svaki narod ima "svoj English", pa u toj gužvi za Sinišin jednostavno ponestalo mjesta. Nije bilo druge, moralo se u školu. U odjeljenju društvo veoma šaroliko: troje "naših" (iz Krajine, Herceg-Bosne i Kosova), dva Meksikanca, braèni par iz Kazahstana, jedan iz Hondurasa i desetak Kineza. Nakon mjesec dana pokazalo se da je Siniša najbolji ðak. Napredak se oèitovao u tome da je po duæanima znao pitati za ono što mu treba. Ali, kada se trgovac poène razmetati ljubaznošæu i potpitanjima, Siniša se jednostavno "izgubi". Taman pomisli da je nekog vraga nauèio, a ono u praksi - æorak. Tješili ga naši, oni koji su nekako "proprièali": ma, ne sekiraj se, trebaju proæi dvije godine i to æe SAMO "PROKINUTI".
U oèekivanju da samo "prokine", stigla i druga zima, Siniša "preskoèio" i jedan razred, kao, jelte, napredan. I tog petka pohvalila ga profesorka. On jedva doèekao pauzu. Uhvatila ga nekakva tuga, gledajuæi kroz prozor kako pada snijeg. Kroz glavu mu proleti njegov daleki Kordun. Na pauzi sjeo u auto, zapalio cigaru i "luta" zavièajem. Po navici upalio radio, neka "zvrnda", a pred oèima ona strma strana Marka Kurije, gdje se kao "deran" sanjkao i skijao sa Milom, Mišom, Dušanom, Nikicom, Vukasom... Odjednom, srce jaèe zalupa! "Uhvati" sebe da razumije "ovog" što prièa na radiju.
Doduše, ne sve, ali neuporedivo više nego dosada! Nije moguæe da je "prokinulo"! Taman da æe vrisnuti od sreæe i zadovoljstva, kad èuje odjavnu reèenicu spikera: "Završena je emisija na RUSKOM jeziku"!

[Tamo daleko]

>Share sa NIJAGARE< pricica br.2


VELJKO I ELEKTRONIKA

Veljko je pripadao onoj vrsti dobrièina, kakvih je bilo po nekoliko u svakom našem selu. Slabo obrazovan, (ma šta slabo - nikako), ali bezgranièno vrijedan i pošten. Kad je trebalo nešto pomoæi, na Veljka se uvijek moglo raèunati. A njegova porodica je živjela skromno. Nije da se imalo, ali nije se baš ni oskudijevalo. I otac mu bio vrijedan, ali mnogo "koèoperniji" od Veljka, znao je i u kafani "zaglaviti" po tri dana. Veljko - jok! A i kako bi kad su "uzde" bile u æaæe.
Nije se Veljko micao od kuæe, najviše dva-tri puta godišnje "spustio" bi se
(sa æaæom, naravno) srijedom do Gline, i to samo onda kada telci i prasci "stasaju" za prodaju. Ali, ne da bi se "pogaðao", nego da bi na vagi držao tele za rep. Kad je došlo vrijeme, æaæa ga i oženio. Rosa, iz treæeg
sela, dobra, iz poštene porodice. Brzo se uklopila u novu familiju. Istina, smetalo je nju što njen "dilber" nema "pravo glasa" u kuæi, ali "durala" je.
Po onom prirodnom zakonu - ne može niko "dovjeka", pa makar bio i Veljkov æaæa! Tako i bilo!
U ratu, "stari" odjednom "ode", doktori konstatovali - srce. I postade Veljko - gazda. Ali, za kratko!
Doðe "Oluja" i Veljkove, iz jedne vukojebine "odagna" u drugu, još goru - na Kosovo!
Rosa se, iduæi po humanitarnu pomoæ, "skompala" sa nekim sapatnicama koje su "kopale" da odu van. Veljko nije ni znao što mu "ljuba" sprema. Kad je shvatio - bio je u Kanadi! Nije se ni bunio. Za poèetak - dobro.
Država im dala stan, namještaj i nešto para,dok se ne snaðu. Ubrzo poèeše i raditi. Teške poslove, naravno ! Ali, Veljku to bila šala! On cijeli život nije ništa lagano ni "delao". Djeca se brzo uklopila, pa poèela i - zahtijevati!
Kupi tajo ovo, kupi ono...
Rosa je (i) u tome vodila glavnu rijeè, bila je nešto kao UNPROFOR. Ponekad nije bilo lako pomiriti "zaraæene" strane, najèešæe oko dileme - da li nešto treba kupiti ili ne...
Tako bilo i oko kupovine "malog televizora". Jedan, onaj "veliki" veæ imaju, pa
po Veljkovom mišljenju, to je sasvim dovoljno. Ali,"klinci" hoæe "mali", u svojoj sobi. I, naravno, "smota" Rosa Veljka, odoše u Robnu kuæu. Traze, ali nekako sve poskupo. Ne da Veljko pare. Jer, on zaplanirao oko sto dolara, a ovo što Rosa zagleda "vuèe" na "dvista". E, ne more...
Vidi Rosa da od kupovine nema ništa, pa krenuše prema izlazu. (Naravno, Veljko je opet krenuo "kontra", nikako da zapamti da se izlazi tamo gdje piše "exit".) I, veæ skoro na samim vratima Veljko skoèi "ko oparen"!
"Vide ga, Roso, sunac ti žareni, 75 dolara, a još i bijel, baš ko naša vitrina!
"Ajmo, Veljo, ajmo van" - onako "diskretno" pokušava ga Rosa "izvuæi iz situacije".
Ali, Veljko se ne da. Pa, nije mu ona æaæa, da mora slušati.
"Ma, kuda da idem, gle ga, nije skup, a bijel, kupuj taj televizor, pa onda idemo kuæi."
"Ajmo, Veljko, ajmo" - vuèe ga Rosa, sada veæ malo jaèe, tako da ih i "okruženje" promatra.
Naðoše se vani, a Veljko i dalje uporan.
"Pa, dobro, zašto ga ne kupi"?
"Veljko, jadni moj Veljko, nije ono televizor".
"Nego..."
"MIKROTALASNA, Veljo..."


NASTAVAK SLIJEDI

[tamo daleko]

>Share sa NIJAGARE< pricica br.3

BRACA SCHUMAHER


Braca Zoran i Goran u Kanadu stigose u najboljim godinama. Kako, kojim? Pa, u onim kada mozak radi "ko urica". A to su dvadesete, zar ne! Em, radi mozak, em, snaga "boli glava". A, u ovaj dio svijeta, stigli su sasvim - slucajno! U ono gadno vrijeme, krajem proslog vijeka, "zgubidanili" su po Beogradu i slusali zalopojke starijih o - starom kraju. I tako "sluntrajuci" metropolom, pred vecinom "stranjskih" ambasada, gledali su one koji su gledali prema Zapadu. Jednog dana, nakon par vinjacaka kod "Boke", u kaficu - odluce: "Ajmo probati...". I predaju svoje papire u sedam ambasada! Nakon dva mjeseca mogli su da biraju - Kanada ili Australija. Odluèe se za Kanadu, jer je BLIZA!? Bliza cemu!?
U Torontu bilo im dobro. Prvu godinu ucili jezik, od drzave svakog prvog stizala pristojna parica, moglo se... Ali godina brzo prodje, treba traziti posao. Sa English još su bili slabi za neki "normalan" posao. "Veze" nisu imali, pa im jedino preostalo da se uzdaju u "sirovu snagu" i - srecu. U fabriku im se bas nije dalo, jer su culi svakakvih prica. Jave se na konkurs za cistace u nekoj ogromnoj robnoj kuci. I primise ih! Posao nije bio tezak, trebalo je oribati skladiste velièine dva fudbalska igralista i, kako se to strucno kaze, reciklirati dvije-tri hiljade kartonskih kutija! Za osam sati - stigne se! Nakon mjesec-dva, vec su se "uigrali", pa im je ostajalo i po sat, pa i više za odmor. Znali su na smjenu i prileci, sigurni da nece "nastradati", jer u nocnoj nema sefova. U njihovoj "zoni odgovornosti" bila su i dva viljuskara, koja su svaku noc morali obrisati od prasine. I, naravno, znatizelja je "proradila"! Prvo, gdje se pali, otkrio je Zoran. Drugo, kako se pokrece, "zasluga" je Goranova. Naravno, i "prvi krug" je njegov! Ali, polako, da se ne bi zapelo o visoke gondole sa (skupom) robom. Druge veceri Zoranu bilo dosadno da ceka "svoj krug". U "promet" je ubacen i drugi viljuskar!
Trece veceri vec je bila "ocrtana" staza i dogovor - vozi se osam krugova. U porodicnoj istoriji ostace zapisano da je prvi pobjednik bio Zoran, sa pet sekundi prednosti ispred - drugoplasiranog!
Ponedeljak im je bio slobodan dan. Prvi zadatak - dobro se naspavati! Oko podne probudi ih telefon. Dok su se dogovarali ko ce da podigne slusalicu, "pametna" sekretarica veæ je snimila poruku: u dva popodne trebaju doci na razgovor kod glavnog menadzera u "preduzece". A, koga je taj do sada zvao, bilo je to zadnje "gledanje". Putujuci do firme kupili su novine. Zbog oglasa za posao, naravno.
"Dobar dan, braco Schumaher", bila je "dobrodoslica" namrgodjenog menadzera.
"Nismo mi Nijemci, mi smo iz bivse Jugoslavije" - rece Goran, u nadi da ce ga to "spasiti". U tom trenutku menadzer pritisnu taster i na malom tv ekranu zapoce "direktan prenos" utrke - viljuskara!
"Jebo te, pa oni i nocu drze upaljene one skrivene kamere! Gotovi smo!" -promrmlja Zoran, gledajuci prema izlaznim vratima. Nastupila je kratka, neugodna tisina, koju prekide, ovaj put, ljubazniji menadzerski glas:
"Vidim, braco, dobro vi to vozite. Od sutra radite na viljuskarima. Umjesto dosadasnjih osam, plaæa vam je 14 dolara po satu! Dogovoreno!”
U kafani "Kod Smederevca", Zoran i Goran su cascavali cijelo popodne. Sa razlogom...


NASTAVAK SLIJEDI

[tamo daleko]

>Share sa NIJAGARE< pricica br.4

ONA I "ON"

Svi su ga zvali Braco, a malo ih je znalo kako se zapravo zove. O tome i onome sto je bio u "pravom zivotu", on nije volio ni pricati. Bilo, pa proslo. U Kanadu je stigao kao i svi nevoljnici u zadnjih desetak godina. Prijatelji se "razbjezali" svuda po svijetu, najmanje ih je tamo gdje su nekad bili. Volje za stvaranje novih prijateljstava nije baš ni imao. U ranim cetrdesetim stvarati prijatelja, pa još u "tudjoj" zemlji, ma daj...
Valjalo se prihvatiti posla, jer na Zapadu nema milosti. Poceo je kao mnogi (samo sto nece da priznaju!) - sa pranjem sudja. Kratko je to trajalo, ali dovoljno da se nikada ne zaboravi. Onda je, isto kratko, pravio kobasice! Hej, onaj Braco, ciji je jedini zadatak kod zimske svinjokolje bio da kuva rakiju, toci gemiste i zabavlja one koji se razumiju u "mesariju". Dopala ga i fabrika, samo par mjeseci, da se uvjeri da to i nije bas za njega.
Onda se, na preporuku jednog novostvorenog drugara, "uhvatio" solidnog posla - razvozenje pizze dokonim Kanadjanima. U pocetku je strahovao od tog "joba", jer u u njegovoj "zoni odgovornosti" bilo je preko 700 ulica! Pa se ti, druskane, snadji. Ali, snalazio se jer je brzo uvidio da je to jedan od rijetkih poslova gdje "ne puca kicma", a moze se i pristojno zaraditi. Ustvari, sve zavisi o baksisu, koji je u ovom dijelu svijeta (gotovo) obavezan. Ima "musterija" koje se "isprse" sa pet-sest "zelembaca", ali naleti se i na one koji nemaju dosta ni za platiti naruceno. Rizik posla...
Uglavnom, Braco se vrlo brzo "ustosao", pa su bili zadovoljni i on i gazda. Ponekad, desavale su se i zanimljive stvarcice. Kao ova, naprimjer.
Ulica Cardinal bila je omiljena "tura" za sve "pizza drivere". Novi dio grada, sa prekrasnim kucama, uglavnom od milion dolara, pa navise. Tu je redovito bio dobar baksis. I tako, vozi Bracika "pizzu" i "racuna". A kucerina ko iz bajke, ma dvorac. Ulazna vrata otvorena, vidi se kroz cijelu kucu, skroz do dvorista, a tamo - bazen. Braco pozvoni, a pred ocima poce da mu se magli: iz bazena izlazi ONA, ali do ulaznih vrata stize i - ON. Onda nastadose "muke" - nikako da se izvrsi "primopredaja". A i kako bi! ONA gleda u "pizzu", Bracika u NJU, a ON (nimalo prijateljski) u Braciku. A ONA, ma ne, brate, da je dobra, "avion". Drhte ruke i jedva se nekako zavrsi zamjena robe za novac. Braco slozi prosto -proširenu recenicu, ma ustvari samo je uspio dvaput reci "Thank you", ONA se ljubazno zahvali i jos jednom zatreperi ocicama. Jedino je ON bio kratak, jasan i glasan. Samo je "rekao" - AV, AV ...


NASTAVAK SLIJEDI

[tamo daleko]

>Share sa NIJAGARE< pricica br.5


COVJEK OD RIJECI !

Bilo je to davno, jos tamo 70-tih godina proslog vijeka, kada se Rade uputio u "bijeli svijet". Nije isao bas "napamet", imao je u Americi strica, koji je u "sumrak" Drugog svjetskog rata presao okean (no, dobro, sto ste tako znatizeljni, zasto je stric morao otici, pa, MORAO je...).
I pomogao stric Radi mnogo: nije ga "uvalio" u tezak posao u rudniku, sto je bilo u "modi" za novajlije, nego mu nasao posao na farmi, a za to je Rade "skolovan" od malih nogu. Brzo je naucio i traktor "cerati", ali se ipak svakodnevno sjecao svojih ridjana i vranca. Privikao se i na americka prostranstva, ali uvijek mu bilo cudno da se njivi njegovog gazde ne vidi kraj! I sve to tako trajalo 4 - 5 godina. Dozlogrdila Radi Amerika, on bi kuci. Pred stricom o tome ne smije ni da pisne, ali uspio ga je dignuti na "foru: ide on kuci naci sebi zenu i - vraca se. Tako i bi...
Selom se brzo proculo da se vratio Rade "Amerikanac"! I navalise udavace. Sve, osim jedne! A bas Andja Radi za oko zapala. U koliko li su samo zborova u kolu plesali "ruku pod ruku", oprobavao Rade, ali Andja neæe, ona 'oce u - grad. I tu buducem mladozenji sinu ideja: "Ma, kakav grad, Andjo, vodim ja tebe u Ameriku!" I, naravno, Andja pristade. Onda se Rade prvih mjeseci izvlacio "oni u opstini zatezu sa papirima", nakon toga Andja zatrudnila, "kako's, jadna nebila, sa stomakom u Ameriku"...I ostadose u selu. Kad god su se vracali iz polja, "bocnula" bi Andja Radu za - Ameriku. Onda dodje rat. I prodje onako, kako prodje. Uglavnom i Radina porodica zavrsi u Srbiji. Sinu se bas nije dopadalo u "matici" i uspije preko nekih "veza" da se docepa - Amerike! Dvije godine kasnije u dalekom svijetu osvanuše Rade i Andja. U pocetku sve novo i zanimljivo, ali kako dani odmicu, nekakva tuga, brate, ma, "ubi"..." eli, Rade, u kom pravcu odavle bi bilo ono nase selo", pita Andja, dok "izgubljeno" sjede na klupi u parku kraj "svoje" zgrade. Rade cuti.
"O cemu misliš, Rade, reci naglas, bice ti lakse", opet æe Andja.
"Ma, mislim kako sam ja COJ’K OD RIJECI!
I konacno ce Rade. 'Esam li ja tebi ONDA obecao da cu te dovesti u Ameriku?
E, pa, eto ti je, jebla te ona!!!" ..... ;D

NASTAVAK SLIJEDI

[tamo daleko]

>Share sa NIJAGARE< pricica br.6

SUSRET U LIFTU !

I za Vasu ovo doba godine bilo je najgore. Kako? Pa nema onog naseg "SVETOG JANUARA" kada zareda festa za festom, a ono malo radnih dana ustvari sluzi za komentarisanje prozivljenog.
Ovdje u Kanadi Vaso je u januaru "umirao". Sa nepodnosljivom tugom na srcu sjecao se sebe, za Novu kalendarsku, (dobro, ajde, pocelo bi to nekolko dana ranije, na kumov Bozic), pa Gnjatija, drugi dan Nove, slava u Petrovicima, pa eto "naseg" Bozica. Ubrzo stize "nasa" Nova godina, pa Sveti Jovo, kod tetke Drage... Ma, kalendar dogadjaja toliko zgusnut, da se Vaso jedva stigao i pritrezniti!
A,ovdje, u tudjem svijetu, nema toga nicega! Samo delaj, delaj,a taj dolar, tek sto ga dobijes, "zinuli" mnogi na njega. I ode!
Sa "balkanske perspektive" Vaso bi trebao biti bas zadovoljan. Pristojno zaradjuje kao majstor na odrzavanju u cisto solidnom hotelu. Dobro, nije baš A kategorije, kao onaj "njegov" u Rovinju, gdje je 15 godina bio majstor "na cijeni". Problema ima samo sa sefovima. U stvari, sa seficama! Njih tri kao da nemaju drugog posla nego da nadziru Vasu. A on nije navik’o da ga zenskad kontrolise. Gazde u ove dvije godine nije ni vidio. Kažu da je "nas", ali rodjen ovdje, pa mu jezik bas ne ide.
I zato i ne dolazi medju "radnicku klasu", vecinom sa YU prostora. On "slab" sa srpskim, hrvatskim, bosanskim i onim jezicima, oni gotovo nikakvi sa engleskim, tesko bi se i sporazumjeli. Sa "seficama" Vaso ratuje od starta. Ej, one bi njemu da tumace kako se mijenja ventil na vodokotliæu ! Ma, daj... Saslusa njih Vaso, malo razumije, vise ne, pa kada one odu, on napravi po svome. I bude dobro. Najgore mu je kada nema sto raditi, pa mora "izmisljati" posao. Jer, placa se samo rad, a ne stajanje ili (nedaj boze) da, kao onda u Rovinju, Vaso skokne na picence, preko puta u kafe-bar "Sport". Zaboravi, druskane...
I tog ponedjeljka nije baš bilo pretjerano posla. Razvlacio je sa popravkom nekih brava i lijeno se dovukao do lifta. Sa 12 sprata spusta se do svoje "baze" u podrumu hotela. Na osmom u lift udje neki namirisani tip, bas onakav kakve Vaso nije "mirisao". Ne gleda ga Vaso, ali osjeti da ga "saputnik" itekako "pase".
- Kapa? - progovori "namirisani".
- Što, gdje, kapa? - upita Vaso i odmah pomisli na neku neispravnu slavinu.
- 'Kapa na glava dok radi' - nastavlja saputnik.
- Što, da nisi i ti neki k...c u ovom hotelu - malo æe priostro Vaso.
U tom trenu lift se zaustavi u prizemlju. Jos jednu "stanicu" Vaso nastavlja sam.
I prije nego se vrata lifta zatvorise, cuo je "namirisanog:
"Ja sam GAZDA..."


NASTAVAK SLIJEDI

[Cadjo]

Ja sam pronasao i ovo u Pravom odgovoru, napisao je takodjer Mali Novakov'c...mislim da je kod njega stvarno PROKINULO ;D i 'sad ga pici li ga pici na engleski'...sad nama treba prevodioc


TAKE IT MY SON, TAKE IT...

Written by: Stevo Novakovic

Dragan is also one of the ex “Yugoslavs” that thought Canada is their last chance. After (the lost) war he wondered around Serbia waiting for the “green light” for a new “homeland”. He had luck: he got “papers” fairly quickly, the ones where the Canadian government pays all the expenses for the first year. The only task for him, his wife and son was to go to school for one year and learn English as a precondition for joining the Canadian “working process”. Very soon it was obvious that there was no need for his son to start school from “zero”. He learnt something in school, more from foreign music and films so the little boy began “real school”.

For Dragan “schooling” was a real nightmare. He never really could stand the hard school desks. After finishing secondary school in his village, he finished a trade and until the war somehow lived nicely. One of the subjects that didn't go well for him in school days was foreign languages, right after mathematics. In his days Russian language was the “popular language” so Dragan was the last in his class in Toronto. He couldn't say a word in English. It just does not want to get in his head. He learns five new words and by the next day he forgets two. Things were made easier for him by his compatriots from the building, which had the same problems so they understood each other perfectly in their own language. The story is always by the same “recipe”, with rakija (someone always brings some from “home”), they begin with complaining about the difficult life in Canada and uncertainty about the future. After “nibbles” and easy switch to bear, the story goes backwards... Eternal subject: “when we were in that line of people on Zirovac, you can see Dvor, but we never can reach it...” Dragan was explaining what it was like when they saw the planes and started shooting at the column of people, but he was interrupted by his son from the bathroom “Dad, can I take a DAY OFF tomorrow”? “Take my son, take whatever you want” answered Dragan and continued the story about the (un) successful “ride” on Dvor. After five-six bears there were more of them talking than listening. They parted around 2 am. In the morning Dragan didn't want to go to school. His wife went herself and he will copy from her when she returns. Around ten Dragan got out of bed and the first thing he noticed was his songs trainers. He stormed into his son’s room: Get up, you are late for school”! The son got scared of the “typhoon” and then calmly said: “you told me I could take a “day off”! “Put whatever after shave you want, just hurry up - said Dragan more calmly. The son figures out what is going on and said “Dad, “day off” is not an after shave, “day off” means SLOBODAN DAN in English!
If YOU went to your school today maybe you would have learnt that. Dragan closed his son’s door. What else was there...


DALI STE STA RAZUMJELI ;D