Post by cordon on May 5, 2010 3:28:34 GMT -5
Evo Djure zelenog, preko brda ....pjevat ce se vecar Kordunom vec sa prvim mrakom.....
........Tako su nekad caroicari ( charoichari ) pjevali, noc prije Djurdjevdana, obilazeci >krsnjake<, odnosno one kuce koje su slavile Svetog Djurdja.Razgovarao sam sa dosta ljudi iz ostalih djelova Krajine, ali to nije bio obicaj u drugim krajevima i na
neki je nacin specificnost Korduna. I sam pamtim te vecernje svirace, malo>podgrijane< rakijom domacina, kako se vuku kroz proljetne veceri, ugodnopjevajuci, praceni tamburama, primom, bugarijama i neizbjeznim velikim basom. U sjecanju su mi ostali najvise Kupljencani, a oni su imali uvjek dobrih sviraca i
pjevaca. Zadnji put sam charoichare sreo da li u ratu ili godinu pred rat, vise sene sjecam. Znam samo da sam zapamtio da je jedan od sviraca bio pokojni Dragan Korac-Papak. U svako slucaju bili su lijepi obicaji, a ko zna mozda ce se i veceras na nekom pragu kuce koja sutra slavi Svetog Djurdja, cuti pjesma
Evo Djure zelenoga,
iza brda crvenoga.
Dajte Djuri slanine,
da ne gazi planine.
Evo Djure zelenog,
iz brega sarenog......
.......Jos nesto o caroicarima ..
Evo jos jednog doodatka u vezi sa caroicaraima. I Canici Opacicu koji je toliko toga zapisao promakla je ova tema, pa ju je kasnije nadopunio u svojoj knjizi " Narodne pjesme, poslovice i slike iz zivota i obicaja Srba na Kordunu", izdavac SKD "Prosvjeta"Zagreb , 1987 godine
..........Djurdjevdanski uranak se obavljao samo kod Srba i to u slavu sastanka hajduckihdruzina. Amajlija se sastojala od bozicnog zamotuljka u kome se nalazilo malo cesnjaka,
bosiljka, tamjana i tri ljeskove grancice sa kojima se mjesala cesnica. Sve do 1941, porodice na Kordunu zivjele su u kucnim zadrugama i domacini su raspolagali novcem. Omladina nije isla u krcme i na zabave i nije se opijala, a pogotovo se nijesu opijale zene. Zadruge su cak smjenjivale domacine, starjesine,
ako su se opijali i tako krnjili ugled zadruge.
Na djurdjevdan ujutro selom su isli tzv. CAROICARI, mladici koji su isli od kuce
do kuce i djelili zelene bukove grancice, pjevajuci djurdjevdanske pjesme :
Dajte Djuri rakije
da se junak napije.
Dajte Djuri pogace,
da mu noge poskoce.
Dajte Djuri vinca,
da vam rodi senica.
Vase sljive rodile,
ovce vam se bliznile,
cure vam se udale,
momci vam se zenili,
mnogo djece rodili,
srecnu ljubav vodili.
Dajte Djuri dara ,
da vas ne pokara.
Dajte, dajte ne stentajte,
nije nama lasno stati,
pred postenOd kuca su zato najcecsce dobivali jaja. Pjesma se pjeva pred kucom pod prozorom.Darovane grancice, domacini su stavljali u okvire prozore i vrata, spolja i iznutra i na sve gospodarske zgrade, u zelji da im donese plodnost njivama i
vocnjacima. Caroicari su obicno radosno docekivani, ali se ponegdje desavalo da cudljiv domacin nece da otvori prozor i daruje ih ili ih psovkama tjera od kuce.
Onda su mu pjevali rugalicu:
Predkucom ti murva,
u kuci ti kurva.
torovi bez ovna,
u loncu ti govna.
Orao na kozi,
narasli ti rozi.
Selo ti se rugalo,
laku noc budalo.................
Medjutim, caroicari su rijetko dolazili u takvu situaciju, jer su to bili domaci mladici koji su znali kakav je ko u selu, pa su takve obilazili. Njima nije bilo stalo do poklona jer nisu bili prosjaci, pa im je mjesto dara bio dovoljan i ljubazan osmjeh i fala. Poneki su opet namjerno svracali pred kucu kakvog namcora samo zato da ga izazovu i naljute..............
.....Uoci Djurdjevdana u suncev smiraj domacin obilazi svaku zasijanu njivu, noseci u torbi bozicnu amajliju i kad sastavi krug oko njive, prekrsti se i ocita Ocenas i moli svetoga Djurdja da mu zastiti ljetinu od vjestica, zla vremena i gladnih tica i da unisti svako zlo koje preti ljetini. Istovremeno neko od celjadi ide i najblizi gaj i donosi breme lisnatih ljeskovih , lipovih ili bukovih grancica i njima se u zoru na Djurdjrvdan okite sve zgrade spolja i iznutra. Kicenje vrse djevojke i momci, a stariji samo dje nema mladjih. Kad zavrsi kicenje, prekrste se , jedno ocita Ocenas i onda kaze: Neka sve u nasoj kuci buja, lista, cvjeta i radja kao planina. Neka sve bude neunistivo kao planina. Neka sve u kuci veselo pjeva, kao tice u gori. Neka druzina u zoru bude laka i brza kao sunce u gori. Neka sve ostrim zubima brani steceno kao vuci u gori svoj plijen. U ime oca i sina i svetog duha,
Amin.
.....Na DJURDJEVDANSKI URANAK izlazilo se na brdo pod planinom, koje je ko zna
kada izabrala grupa sela i zaselaka. Za uranak se mladez danima spremala. Ciscene su i isprobane puske, pripremani konji za trke, dogovaralo se koliko ce iz koje susujedne kuce ici osoba, pa se prema tome i odredjivalo janje koje ce se peci za dorucak. Za tu priliku se nosila svecana odjeca ponosna (ona koja je vise
puta nosena i nije vise zboraska). Djeca i starci nisu isli na uranke. Oko ponoci na tome brdu plane mnogo velikih vatri koje momci preskakuju. Takmice se ko ce vecu preskociti i to traje sve dok se ne stvori zar i tad se pristavljaju janjci a pecenje. Zatim se takmice grupe mladica u natezanju konopa i u parovima oko natezanja klipka. Djevojke pjevaju ili igraju kolo-gluvo, uz
pjesmu ili gusle.Pred zoru pocinje takmicenje u gadjanju iz pusaka u nisan i to uz svijetlo vatri. To su ocjenjivala po trojica isluzenih vojnika. Djevojke su plele vjence od listovih grancica i stavljale ih oko vrata trojici najboljih nisandzija. U svanuce stizu od kuce konji za trku i dijele se u dvije grupe: konji sa sedlima i
konji bez njih.Izabere se toliko sudija koliko se moze pratiti trka od plaska do cilja. Staza je obicno siri sumski put, oko jedan kilometar duzine, a mora imati uzbrdice i nizbrdice.Pobjednici su prva trojica i oni dobivaju vjence. Tada dolaze na red trkaci bez konja i nagrade su iste. Najveselije je kod kicenja pobjednika
vjencima, jer su djevojke morale poljubiti pobjednike, a to one najcesce nisu htjele, pa su ih morale zamjeniti mlade udovice ili soldatuse, pa je po nekad bilo i povise poljubaca. Na takve skupove obavezno je dolazio i po koji guslar koji je obicno pjevao hajducke i uskocke pjesme. Uz ovaj obicaj su vezane i mnoge pjesme, ali ih je malo sacuvano do nasih dana. Kad se razdani, budu i janjci peceni, pa se jede i pije. Veselje se nastavlja do
polaska kuci, a vodilo se racuna o tome da se moze stici kuci, spremiti se i na vrijeme stici u crkvu. Kod kuca koje nisu slavile svetog Djurdja kao Krsnu slavu nije bilo nikakvih ceremonija, osim obaveznog pecenog janjeta za rucak. Ti su janjci peceni
iskljucivo iz obicaja, jer Kordunasi nisu bili odusevljeni janjetinom. Obicno su se pekle ovce jalovice ili mladi ovnovi. Odatle poznata izreka:
Sta ce mi balavo janje!
Ispeci ovna ako hoces da se najem.
.
....Za vrijeme Austrije te su se proslave cesto zabranjivale, narocito oko granicarskih buna i u vrijeme kad su komandovali u kapetanijamas trani oficiri.Kasnije kad su domaci ljudi poceli cesce da komanduju, oni su to rijetko zabranjivali, osim u kriznim situacijama, kao sto je bila aneksijska kriza 1908, i rat od 1914 do 1918 godine. Taj obicaj sasvim nestaje 1941 godine, i vise se nije ponavljao.
Stevo Miljevic iz Male Vranovine dopunjava ovaj opis svojim sjecanjem:
.....Uoci Djurdjevdana domacin naokrug obilazio zita i na svakom cosku bi prelomio jednu vlat i kazao : Veceras ce doci i zvati u goste, a ti kazi da ne mozes jer si rodna i plodna. Slicno se postupalo i sa kukuruzom kad se barni od tica. Tri puta
se oko njive okomota konac na zmireci uz rijeci: Ne vezem te kuruze, vec vezem ticama oci da ne vide mojih kuruza.
Eto toliko, sad i o caroicarima sigurno malo vise znate.
Ovakav slican tekst stajao je na www.kordcafe.net , a objavljen je u knjizi "Sjecanja na Kordun" , koju je izdao Milic Makarun "Cadjo", nastala druzenjima Kordunasa na tom sajtu koji je nazalost ugasen.
pozdrav
cordon
