Post by Cado on Dec 11, 2004 0:29:00 GMT -5
Ne davno, 1988.godine, jedan stari dobri ucitelj, hrvat Ante Miletic napisao je knjigu o svome 'Uciteljovanju' u Knezevic Kosi, bilo je to prije II.svjetskog rata, mnogi ce prepoznati svoga cacu, djeda, komsiju...pa da vidimo
.....Sutradan, ja nervozan ustadoh gotovo zorom. Uskoro dodje iz susjeda djevojka Kata s povelikim loncicem vruce varenike, s komadom mesnate suhe slanine i komadom kukruzovnice. Kaze: >Salje nasa Marija, da >frustikate< prije skole i porucuje da dodjete danas k nama na rucak. Opet pomislim, a i vec i rekoh susjedi, da sam ja obicni uco, a ne neki Draskovic ili Erdedi ili Pejacevic – da ima dvore, ali dorucak mi dobro dodje. Okrijepih se, okurazih se i vec pola sata prije osam, prije pocetka sluzbene nastave udjoh sa mnogo treme u razred.Razred vec pun, sute djecacici – pacici, kao zaliveni. Muha se ne cuje. Na moj drhtavi zdravo, odgovaraju pomalo jednakim, stidljivo nervoznim glasicima – zdravo.Ustali su pa stoje i cekaju. Sjedose djaci, ja ustreptio, gledam sa ljubavlju i nekim ponosom na deckice i djevojcice i mislim : kako da pocnem. Naravno najprije administracija, a onda razbiti tremu. Vec sam ranije iz lanjskog imenika i u njemu prilozenog popisa novoupisanih, novaka prvaka pripremio privremeni popis ucenika. Prozivam jednog po jednog i na kraju ni jedan nije izostao.
Kakva to djeca bijahu! Ne vidim ja ni suplje opanke, ni bose od hladnoce pocrvenjele nozice, ni okrpane veste i hlace i suknjice, s ukrasnim nekim ukosnicama. Svi gledaju u mene kao u boga. Ja setam ispred ona cetri reda klupa, i nesto djeci govorim, a pedeset pari zacakljenih ociju, crnih sivih , plavih ociju prate svaki moj korak, i slusaju savku moju rijec.
Pun razred djece, ili tocnije puna ucionica razreda djece. Sva cetiri odjednom. Govorili su nam u uciteljskoj skoli i o toj mogucnosti (najgoroj), o tvz. Jednorazrednoj skoli. No sta je tu je- sad treba krenuti na posao.
Elem, vec jednom moram poceti s radom. Pa zato sam i dosao ( zato sam i placen, kaze sreski nacelnik). Stadoh nasred razreda, sjesti i da sam htio , nisam mogao, jer u ucionici nije bilo stolca, a sve oci uprte u mene. Ja sam novi ucitelj. Oni meni odmah otvoreno , kordunaski, rekao bih kratko odgovorise: >Znamo!<.Iznenadjenja poceh prihvacati jednostavnije i normalnije. Rekoh im svoje ime i prezime.Oni opet >Znamo<. Ipak iz gomile jedan glasic dodade : >Kranjac!<.
S djecom se treba upoznati.Cudno kako su ucitelji s lakocom pamtili svoje sticenike, pacijente, svoju djecu....Za prvog ucitelja, tada, sva djeca su bila njegova. Ne bih ja prosao cestom pokraj djeteta koje place, a da ga ne umirim...I ono preko jarka i taraba, preko u dvoristu, tek prohodali s nekom sibom u ruci, cvili.Petero, sestero svinja, a on kao da cuva te prasce, koji su prvi prasci, pa ga ne slusaju, nego ga cak njuskom gurkaju i navlace kosuljicu, jedino sto na sebi ima. Ja preskocim plot, vodim djete materi, a ona se smije budalici koja oce cuvati svinje, vec sada kad jos ne mora, kao da nece cijeli zivot cuvati stoku...
A kakva su to divna bila ova moja djeca u Knezevic Kosi. Koja djeca, rekla bi Asja dok je jos bila mala, jer ovaj izraz ko, bilo je sveobuhvatno. Jer zaista, ova sintagma, koja djeca, kao da je govorila sve i rekla sve, draga , mila i pametna, nestasna, vesela, ponekad i tuzna, ali najcecse vesela, puna zivota i zivotne radosti, cak i kad cupkaju bosim nozicama po prvom tek palom snijegu...
Poceh se sa djecom upoznavati. Poceh pitati kako se koje djete zove. Zapazih murilijevsko jedno zalcano lice, pa osjecajuci da cu ga zapamtiti kao malog murilijevskog lubenicara, upitah prvo nju kako se zove. Ona rece ; >Godic<. Vidjeh u hrpi djece sicusnu , urednu, cistu kao andjelak curicu, sto se jedva malo izdigla, kad ustane iz skolske klupe. To lijepo djetesce, na upit kako se zove odgovori : >Godic<. I tako zareda, ja pitam, oni odgovaraju. Godic, pa Godic, pa opet Godic.Poveseli me kad cetvrti nebi Godic, vec Novakovic.Zaredase tada Novakovici, pa Hrstici, Mrdjenovici, Milasinovici.....
NASTAVICE SE...
.....Sutradan, ja nervozan ustadoh gotovo zorom. Uskoro dodje iz susjeda djevojka Kata s povelikim loncicem vruce varenike, s komadom mesnate suhe slanine i komadom kukruzovnice. Kaze: >Salje nasa Marija, da >frustikate< prije skole i porucuje da dodjete danas k nama na rucak. Opet pomislim, a i vec i rekoh susjedi, da sam ja obicni uco, a ne neki Draskovic ili Erdedi ili Pejacevic – da ima dvore, ali dorucak mi dobro dodje. Okrijepih se, okurazih se i vec pola sata prije osam, prije pocetka sluzbene nastave udjoh sa mnogo treme u razred.Razred vec pun, sute djecacici – pacici, kao zaliveni. Muha se ne cuje. Na moj drhtavi zdravo, odgovaraju pomalo jednakim, stidljivo nervoznim glasicima – zdravo.Ustali su pa stoje i cekaju. Sjedose djaci, ja ustreptio, gledam sa ljubavlju i nekim ponosom na deckice i djevojcice i mislim : kako da pocnem. Naravno najprije administracija, a onda razbiti tremu. Vec sam ranije iz lanjskog imenika i u njemu prilozenog popisa novoupisanih, novaka prvaka pripremio privremeni popis ucenika. Prozivam jednog po jednog i na kraju ni jedan nije izostao.
Kakva to djeca bijahu! Ne vidim ja ni suplje opanke, ni bose od hladnoce pocrvenjele nozice, ni okrpane veste i hlace i suknjice, s ukrasnim nekim ukosnicama. Svi gledaju u mene kao u boga. Ja setam ispred ona cetri reda klupa, i nesto djeci govorim, a pedeset pari zacakljenih ociju, crnih sivih , plavih ociju prate svaki moj korak, i slusaju savku moju rijec.
Pun razred djece, ili tocnije puna ucionica razreda djece. Sva cetiri odjednom. Govorili su nam u uciteljskoj skoli i o toj mogucnosti (najgoroj), o tvz. Jednorazrednoj skoli. No sta je tu je- sad treba krenuti na posao.
Elem, vec jednom moram poceti s radom. Pa zato sam i dosao ( zato sam i placen, kaze sreski nacelnik). Stadoh nasred razreda, sjesti i da sam htio , nisam mogao, jer u ucionici nije bilo stolca, a sve oci uprte u mene. Ja sam novi ucitelj. Oni meni odmah otvoreno , kordunaski, rekao bih kratko odgovorise: >Znamo!<.Iznenadjenja poceh prihvacati jednostavnije i normalnije. Rekoh im svoje ime i prezime.Oni opet >Znamo<. Ipak iz gomile jedan glasic dodade : >Kranjac!<.
S djecom se treba upoznati.Cudno kako su ucitelji s lakocom pamtili svoje sticenike, pacijente, svoju djecu....Za prvog ucitelja, tada, sva djeca su bila njegova. Ne bih ja prosao cestom pokraj djeteta koje place, a da ga ne umirim...I ono preko jarka i taraba, preko u dvoristu, tek prohodali s nekom sibom u ruci, cvili.Petero, sestero svinja, a on kao da cuva te prasce, koji su prvi prasci, pa ga ne slusaju, nego ga cak njuskom gurkaju i navlace kosuljicu, jedino sto na sebi ima. Ja preskocim plot, vodim djete materi, a ona se smije budalici koja oce cuvati svinje, vec sada kad jos ne mora, kao da nece cijeli zivot cuvati stoku...
A kakva su to divna bila ova moja djeca u Knezevic Kosi. Koja djeca, rekla bi Asja dok je jos bila mala, jer ovaj izraz ko, bilo je sveobuhvatno. Jer zaista, ova sintagma, koja djeca, kao da je govorila sve i rekla sve, draga , mila i pametna, nestasna, vesela, ponekad i tuzna, ali najcecse vesela, puna zivota i zivotne radosti, cak i kad cupkaju bosim nozicama po prvom tek palom snijegu...
Poceh se sa djecom upoznavati. Poceh pitati kako se koje djete zove. Zapazih murilijevsko jedno zalcano lice, pa osjecajuci da cu ga zapamtiti kao malog murilijevskog lubenicara, upitah prvo nju kako se zove. Ona rece ; >Godic<. Vidjeh u hrpi djece sicusnu , urednu, cistu kao andjelak curicu, sto se jedva malo izdigla, kad ustane iz skolske klupe. To lijepo djetesce, na upit kako se zove odgovori : >Godic<. I tako zareda, ja pitam, oni odgovaraju. Godic, pa Godic, pa opet Godic.Poveseli me kad cetvrti nebi Godic, vec Novakovic.Zaredase tada Novakovici, pa Hrstici, Mrdjenovici, Milasinovici.....
NASTAVICE SE...